Polazak u Obrtu (jaslice/vrtić/skupinu) predstavlja za svako dijete veliku promjenu u životu, važan događaj za njega i roditelje.
To je najčešće prvo odvajanje od roditelja, dijete koje je do tada živjelo u sigurnoj i zaštićujućoj atmosferi roditeljskog doma odvaja se od roditelja i bez njih provodi značajni dio dana. Mijenja se djetetov način življenja, mora se prilagoditi na nepoznate osobe-tete, višesatni boravak među većim brojem djece, novi prostor i stvari koje ga okružuju, djelomično različit ritam ustajanja, spavanja, njege i hranjenja.
To vrijeme u kojem se dijete, tete, ali i roditelj prilagođavaju novonastaloj situaciji i u kojem se uspostavlja socio-emocionalna veza djeteta i teta nazivamo adaptacijski period.
Prilikom prvog dolaska u skupinu dijete se osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno, grčevito se drži za roditelja, plače ili na neki drugi način iskazuje svoju tugu zbog razdvajanja. To su tipične reakcije za separacijsku anksioznost uzrokovanu strahom od odvajanja i strahom od nepoznatih osoba, koji se kod djeteta javlja s oko 8 mjeseci starosti, a vrhunac doseže u drugoj godini života (18mj).
Za roditelje je važno znati da je malo separacijske anksioznosti normalno jer takvo ponašanje pokazuje da su dijete i roditelj razvili kvalitetnu povezanost.
Kako će proteći period adaptacije, s kojim manifestacijama te koliko će trajati ovisi o karakteristikama ličnosti djeteta, dobi djeteta, stupnju njegovog razvoja, stanju djetetovog zdravlja i obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi. Budući da su djeca senzibilna za emocije roditelja i u svom ponašanju često izražavaju ono što roditelji osjećaju, djetetova adaptacija i prihvaćanje skupine u velikoj mjeri ovisi i o tome kako roditelj doživljava polazak djeteta u Obrt, kakav stav ima prema Obrtu, te kakva je bila priprema djeteta za skupinu. Adaptacija ovisi i o redovitosti dolaženja djeteta u Obrt tijekom perioda adaptacije (izostanci produžuju vrijeme prilagodbe).
Sva djeca ne reagiraju jednako tijekom adaptacije. Neka djeca otvoreno negoduju, redovito burno reagiraju kod rastajanja od roditelja, plaču, ne prihvaćaju i protestiraju vrištanjem, zvanjem mame ili tate, bacanjem na pod, agresijom usmjerenom na stvari, drugu djecu ili tete. Neka će djeca odbijati komunikaciju s tetama dok će druga biti u potpunosti usmjerena samo na njega. Dijete se najčešće neće odvajati od svoje dude, bočice i prelaznog objekta koji mu pomaže da se osjeća sigurnije i zaštićeno.
Mlađa djeca obično burno reagiraju, dok starija češće poslušno ulaze u sobu, ali veći dio dana šute, stoje pokraj vrata, odbijaju komunikaciju s tetama ili drugom djecom. Općenito su neka djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu : odbijanje hrane, odbijanje spavanja, probavne smetnje, često obolijevanje, a druga reakcijama u vanjskom ponašanju (plač, agresivnost, pasivnost).
Neka djeca tako reagiraju samo prvih dana, kod nekih to stanje traje danima, a kod nekih se javlja tek nakon određenog vremena pa možemo govoriti o mogućim „zakašnjelim“ reakcijama kada je dijete shvatilo da je odlazak u Obrt postalo dio njegove svakodnevnice i konačno stanje.
Jedna od mogućih reakcija je i regresija tj. vraćanje na prijašnje oblike ponašanja koji su već prethodno usvojeni i prevladani na nekom ranijem stupnju razvoja. Tako dijete koje je prohodalo može opet pribjegavati puzanju, dijete koje je nedavno uspostavilo kontrolu stolice može sada opet obavljati nuždu u gaćice, ono koje je komuniciralo riječima sada opet može pribjegavati gestama i sl. No, takve promjene u ponašanju su prolaznog karaktera. One će nestati kada se dijete prilagodi novoj sredini, tj. kada se bude osjećalo sigurno.
Sva ta ponašanja su normalna u fazi adaptacije. Ona slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio-emocionalne odnose s tetama. Potrebno je naglasiti da adaptacija nije gotova kad dijete prestane plakati već kad dijete počne spontano izražavati svoje osjećaje, potrebe, misli i sposobnosti.