Prijateljstva su važna za djetetov emocionalni, socijalni i spoznajni razvoj. Kroz prijateljstvo djeca uče usvajati pravila, držati se dogovora, donositi odluke, podnositi uspjeh i neuspjeh, uzimati u obzir tuđa mišljenja i potrebe drugih, postaju tolerantnija, jačaju svoje samopoštovanje, dobivaju podršku itd.
Počeci socijalnih odnosa i zanimanja za drugu djecu počinju već od šestog mjeseca života. Tada se, u blizini drugog djeteta, djeca počinju smiješiti, duže promatrati i dodirivati drugo dijete, iako ga doživljavaju isključivo kao objekt istraživanja. U dobi od 12 do 18 mjeseci počinju imitirati vršnjake, a oko druge godine započinju igre s drugom djecom. Dvogodišnjaci i trogodišnjaci pokazuju znakove simpatije i empatije prema drugoj djeci te ponekad se mogu brižno ponijeti prema svojim vršnjacima, npr. djetetu koje plače mogu dodati njegovu dekicu.
Počeci prvih predškolskih prijateljstava obično su oko treće godine. Prijateljstvo se svodi na igru i uživanje u zajedničkim aktivnostima. Prijatelji su uglavnom djeca koja žive blizu ili iz iste odgojne skupine u vrtiću, a povezuju ih slične aktivnosti. Budući da u ovoj dobi djeca još ne mogu sasvim zauzeti perspektivu drugih i pretpostavljaju da druga djeca misle isto što i oni, mogu se jako naljutiti kada shvate da njihov prijatelj u igri ne dijeli njihovo mišljenje. Isto tako, ne vole dijeliti svoje stvari s drugima jer te iste stvari često shvaćaju kao „produžetak“ sebe. Sviđa im se ideja da imaju prijatelje, ali još ne shvaćaju što znači prijateljstvo pa tako mogu reći prijatelju, ukoliko ne žele raditi ono što on/ona radi, da im on danas nije prijatelj.
Od četvrte godine postaje im važna prihvaćenost od strane vršnjaka koje često počinju oponašati, naročito one omiljene. Omiljena djeca vješto potiču i održavaju interakcije s drugom djecom, nenametljiva su i samouvjerena, pokazuju osjetljivost za potrebe druge djece, pravedna su i vješto rješavaju sukobe. Vršnjaci pozitivno reagiraju na oponašanje, čime postoji veća vjerojatnost da će im postati prijatelji. Isto tako, počinju ispitivati prijatelje što vole, a što ne kako bi se zbližili s njima. Spremniji su dijeliti s prijateljima, iako počinju pokazivati želju za natjecanjem i pobjeđivanjem prijatelja u raznim igrama.
Oko pete godine, djeci postaje važno imati prijatelja. Počinju shvaćati kako se prijateljstvo ne odnosi isključivo na trenutne aktivnosti. Prijateljima smatraju onu djecu koja su dobra prema njima i koja rade lijepe stvari za njih (npr. podijele čokoladu ili nešto im poklone). Počinju surađivati u igri, shvaćajući kako svako od njih može nešto napraviti za uspješniji rezultat, ali i koristiti se ucjenama poput „Bit ću ti prijatelj ako napraviš ono što ti kažem!“.
Oko šeste godine, djeca počinju shvaćati da druga djeca mogu imati drukčije poglede na stvari, ali ne mogu gledati unatrag u smislu namjere drugih. Također im postaje važna pravednost u odnosima i to na vrlo rigidan način – ako učine nešto lijepo za prijatelja, očekuju da im prijatelj vrati istom mjerom sljedećom prilikom. Ukoliko se to ne dogodi, prijateljstvo može postati ugroženo.
Navedene „faze“ predstavljaju samo grube okvire razvoja prijateljstva koje s godinama postaje sve kompleksnije. Međutim, uzevši u obzir dob djeteta, pomažu razumijevanju da su neka „loša“ ponašanja prema prijateljima zapravo normalni slijed u razvoju prijateljstva. Tako dijete neće odmah biti okarakterizirano kao zločesto, razmaženo ili sebično. Shvaćanjem da dijete ima ograničeno razumijevanje prijateljstva takvo bi ponašanje, ukoliko se radi o urednom razvoju, trebalo nestati. Sasvim je normalno da npr. trogodišnjak ne želi podijeliti svoje stvari s prijateljem jer još nije u stanju razumjeti tuđe mišljenje i osjećaje čak i kada mu se objasni. Umjesto da mu se kaže: „Kako misliš da se tvoj prijatelj osjeća ako mu ne želiš posuditi svoj kamion?“, učinkovitije je reći: „Tvoj je prijatelj došao kod tebe na igru. U našoj kući igračke se dijele, a sada je red na njemu. Kada završi, ponovno će dati igračku tebi“.